Uzvišeni Gospodar nas kuša. Nastojimo ne podleći kušnji ali često umjesto da postupke mjerimo mjerilima Božije Objave, naše shvaćanje vjere i dragoga Boga uzimamo kao stvarne, istinske i konačne kriterije. A, kako Uzvišeni veli: Ne poznaju Allaha kako treba… (6:91)
Valja nam biti jasno da Uzvišeni “računa” na naše nedostatke, nepotpunosti; kada se pokajemo oprostit će nam ih. Ali Jedini ne voli, ne odobrava, kada neko o Njemu govori kao da Ga pozna, a ustvari, samo interpretira ono što mu njegova strast govori: Ko je nepravedniji od onoga koji laži o Allahu iznosi… (6:93)
Kako je rekao hazreti Muhammed, alejhisselam: Vjernici najpotpunijega vjerovanja jesu oni lijepoga odgoja. Od vas su najbolji oni koji najbolje postupaju prema svojim ženama. (Ebu Hurejre, bilježi Tirmizi)
- Lahko je drugoga povrijediti, ali snaga imana ogleda se upravo u sposobnosti da drugoga obradujemo, utješimo, da ga smirimo. Ljubav među ljudima sigurno je najpouzdaniji znak da među tim ljudima ima vjere.
Voljeti drugoga, onoga pored koga živimo, s kim radimo, s kim odlazimo Jedinome na sedždu padati, ta ljubav najbolji je pokazatelj da smo od sebe odbacili ružna svojstva, a okitili se lijepim.
Ako neko vjeru drugačije od nas shvata, ljubav i lijep odgoj u nama ne daju nam tog drugog nagrditi, povrijediti. Jer, koliko samo svako od nas griješi, a, kako bismo se osjećali da nas hazreti Pejgamber, alejhisselam, naruži, on, kruna svih stvorenja, najveća ljepota i nježnost od svega stvorenoga,?!
Jedne prilike, skupina ljudi koja je mrzila hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prošla je pored njega i rekla: “Da Bog da umro!” Kada je hazreti Aiša na to burno reagirala, hazreti Muhammed, alejhisselam, ukori je i reče: Aiša, Allah voli blagost u svemu. (hadis prenosi hazreti Aiša, a bilježe Buharija i Muslim)
- Kao da smo probali sve, svako zlo koje nam je dostupno, ne bi li nekome dokazali da smo upravu. Više nije ni bitno koliko je naše ponašenje u sukladju sa Šerijatom, koliko smo licemjerni, površni, koliki smo materijalisti. Bitno je samo dokazati da smo u pravu.
Čini se da ustvari volimo “sebi više nego drugome, a nismo baš svi u potrebi”, i čini se da nas istinski ne dodiruje ajet: Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan? (76:1)
Znam, nažalost zbog obimnosti i učestalosti, koliko sam danas ljudi uvrijedio, prošavši pored njih ni ne osvrnuvši se na njih, ne počastivši ih osmijehom. A, također nažalost, ne znam da li sam danas ili uopće ovaj mjesec, nekoga obradovao, nekome pomogao, nekome pokazao da se može na mene osloniti.
- Kako Uzvišeni u Kur’anu često veli, život je kratak, Njemu ćemo se vratiti, a svaka duša je odgovorna za ono što je uradila. (74:38) Pa, zar nije bolje biti “odgovoran” za ljubav i mir, nego biti kriv za mržnju i nasilje?! Hazreti Pejgamber, alejhisselam, poručuje: Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Želite li da vas uputim šta da činite pa da se međusobno volite: širite selam (mir) među sobom!
